Nezaboravnih dvanaest dana provedosmo u Kanadi. Bila je to naša prva posjeta ovoj, za nas dalekoj i hladnoj zemlji, kao i prvi koncerti van evropskog kontinenta. Putovanje započesmo posjetom Otavi. Hladno i promrzlo vrijeme, široke ceste, široke livade i pašnjaci, jedno nepregledno prostranstvo zaokruženo koritom istoimene rijeke. Divni i dragi ljudi sa nama svim grlom zapjevaše sevdah u Bronson Centru. Pokoja suza i pokoji osmijeh skrojiše opojnu baladu o jednoj ljubavi; nas i naše raje. Našoj. Na samom kraju planete. Tako daleko a ipak toliko blizu kada nam srca u sevdahu ljube i gore.
Nastavismo sa sevdahom u Torontu, gradu visokih nebodera, safirnih jezera, sportskih, kulturnih i istorijskih zdanja, biseru Kanade. „Da sam ptica i da imam krila…“ odjekivalo je u Glenn Gould studiju, hramu kulture gdje je pomenuti maestro godinama vježbao, muzicirao i stvarao. Kao da svirasmo kući, u našoj Bosni, našem malenom sokaku. Posjetu pokrajini Ontario krunisasmo sevdisanju na Niagarinim vodopadima, čudu prirode i iskonskoj ljepoti u svakoj kapljici vodene stihije što slapom kamen siječe.
Za kraj ostavismo Vankuver, skriven iza sniježnih jezera i planina, na samom zapadnom rubu ove čarobne zemlje. Miris okeana, pjesma galebova, nepregledne šume i planinski masivi, vedri i nasmijani ljudi, svih nacija i boja kože. Jedna potpuna harmonija suživota, demokratije, mira i ljubavi. Jedan istinski sevdah. Sve note u „Christ Church“ katedrali, baš svaka o ljubavi pjevaše. Note koje će vječno da odjekuju iza nas, da nam nježno šapuću o jednom aprilskom sevdahu što u Pacifik odplovi.
Od sveg srca hvala Mirzi Duraku, Vedranu Anđiću, Adnanu Kapidžiću, Edinu Kajabegoviću i svima vama draga raja što ste bili dio naše sevdah bajke.
Ljubav i samo Ljubavi.
#sirimosevdah